Na samoj tromedji Bosne, Dalmacije i Like, omedjeno planinskim masivima Dinare i Šatora, svega 50-ak kilometara udaljeno od mora, nalazi se Bosansko Grahovo. Po povrsini, ovo je jedna od najvecih opstina u  Bosni i Hercegovini, ali po naseljenosti zauzima poslednje mjesto. Na ogromnim prostranstvima, na kojima se smjenjuju bogate sume i plodna polja, prije rata je zivjelo oko 9.000 stanovnika /svega 11 stanovnika na 1 km2/, od cega su 99 % bili Srbi, a svega 1 % Hrvati. U istorijskim izvorima Bosansko Grahovo se pominje jos u vrijeme rimskog carstva, kao Salvia, mjesto na putu. Istorija se mnogo puta poigrala sa ovim gradicem, samo zato sto se nalazi na vjetrometini na kojoj se lome granice kultura, vjera i civilizacija. U vrijeme Turaka, hrabri gorstaci su se odmetali u hajduke, drzeci se sume, vode i lijepih zena. U drugom svjetskom ratu ovdje su se vodile zestoke borbe izmedju partizana, cetnika i ustasa. Pobjednika nije bilo, jer je stradao neduzni narod, koji se poslije rata klanjao velikom spomeniku na uzvisenju Gradina – velicanstvenoj pojavi proletera, kakvih je bilo mnogo u ovom mjestu.  Za drugi svjetski rat, ali u vremenu mnogo poslije, vezana je sjajna anegdota, koja na najbolji nacin odslikava dobrodusnost ovdasnjih ljudi. Prilikom projekcije filma Bitka na Neretvi, u trenutku kada su u kadru bili cetnici, noseni rasnim konjima, jednom sredovjecnom cici se otelo – Lazu, brate, nismo imali ovakve konje ! U tom trenutku na noge su skocili partizani i u domu kulture ponovo je ''zapoceo'' drugi svjetski rat. Projekcija je prekinuta na pola sata, a ''rat'' je nastavljen u obliznjem restoranu Zvijezda. LICNOSTI U OGLEDALU ISTORIJE Iz podneblja iskrenih i srcanih ljudi poticu brojne istorijske licnosti, o kojima je istorija sudila zavisno od vremena u kojem se sud donosio. Malo koje vrijeme pod svoje okrilje nece primiti ''Mladobosanca'' Gavrila Principa, ciji su pucnji na austrougarskog nadvojvodu Franca Ferdinanda pokrenuli lavinu prvog svjetskog rata. U Bosanskom Grahovu je rodjen i Djuro Pucar – Stari, bliski Titov saborac, dugo godina vodeca politicka figura u Bosni i Hercegovini. Gavrilo je svom rodnom mjestu podario dusu, jer je njegovo iscrpljeno tijelo nestalo pod teretom zatvorskih tortura. Djuro Pucar je ucinio mnogo, ali, samo zbog naglasene skromnosti, Bosanskom Grahovu nije donio i mnogo vise. Uvijek kada bi trebao mrdnuti prstom, sa usana ovog iskrenog i postenog covjeka silazila je recenica – Neka, Grahovo je razvijeno, treba dati i drugim sredinama. Cuvena fabrika motora i traktora u Novom Travniku bila je namjenjena Bosanskom Grahovu, ali se Djuro Pucar sjetio nerazvijenog Novog Travnika. Travnicani su mu se oduzili desetak godina kasnije, dajuci svom mjestu ime Pucarevo. Danas je Pucarevo ponovo Novi Travnik, a Djuro Pucar se i dalje vodi kao Grahovljak. Iz Bosanskog Grahova je i Bozidar Radinovic, prvoborac, koji je sa bratom Mirkom organizovao ustanak na ovom podrucju. Kada je Tito, za vrijeme bitke na Sutjesci, naredio da se partizani oslobode cjelokupnog teskog naoruzanja, Bozo je pribjegao malom lukavstvu. Zakopao je svoj top na jednom proplanku, a onda, kada su nagrnuli njemacki tenkovi, osuo paljbu po njima. Na taj nacin je spasen silni narod, a Bozin vrhovni komandant, Tito, i pored ispoljene neposlusnosti, nije mogao da mu ne stisne ruku. Grahovljaci i danas tvrde da je prema Bozidaru Radinovicu nacinjena velika nepravda, jer nije proglasen za narodnog heroja, iako mu je to odlicje pripadalo.  Bosanski vlastodrsci su vjesto drzali ''na uzdi'' rukovodstvo Grahova. Mjesto sa ogromnim prirodnim bogatstvima i velikim ljudskim potencijalom stalno je tavorilo, bez sansi da izbori status koji mu je objektivno pripadao. Tako je, u zimu 1976., ovo mjesto proglaseno za ''cetnicko leglo''. Uhapseni su bibliotekar /jer je skupljao knjige/, direktor Ciglane /pjevao je ruske romanse/ i pop /kao i svaki pravoslavni pop, nikako nije mogao biti lojalan komunistickoj vlasti/. Ofanziva je bila i prosla., bosanski vlastodrsci su se docepali visokih pozicija u saveznoj vlasti, a u malom bosanskom gradicu zavladao je strah, od kojeg se narod dugo nije oslobodio. GIMNAZIJA PONOS MJESTANA Jos za zivota profesor Dusan Jojic je postao legenda. Studirao je istoriju u Beogradu i mastao o danu kada ce se vratiti u svoje Grahovo. Sa nekolicinom umnih ljudi, sredinom 60-ih godina proslog vijeka, u gradicu sa svega 2.000 stanovnika zasnovao je Gimnaziju i Skolu ucenika u privredi. Bio je to nesvakidasnji, gotovo istorijski korak za jednu tako malu urbanu sredinu Iz grahovske Gimnazije tek stasali punoljetnici odlazili su u velike gradove sirom nekadasnje Jugoslavije. Postajali su ugledni ljekari, ekonomisti, naucni radnici, kulturne i javne licnosti. U Beogradu i Novom Sadu zivi veliki broj uspjesnih ljudi koji su zavrsili grahovsku Gimnaziju. Mnogi od njih po zavrsetku studija su se vratili u svoje rodno mjesto, ali ih je poslednji gradjanski rat ponovo pomjerio sa ognjista i oni su morali ici dalje. Grahovljaci su ponosni na rano preminule naucne radnike Zarka Deuru i Zarka Pilica, pazljivo prate uspon renomiranog urologa Branka Gligica i uglednog biologa Drage Marica, sa radoscu citaju tekstove Djure Bilbije ... U njihovim srcima su stihovi Milana Nenadica i Svetka Reljica, te slikarske vizije Bore Djukica, poznatijeg kao Oliver Tihi. Veoma zapazeno mjesto medju najuglednijim srpskim privrednicima pripada direktoru ciglane ''Toza Markovic'', Dmitru Segrtu, a jedna od vodecih politickih figura u danasnjoj Srbiji, Milorad Mircic, zavrsio je cuvenu grahovsku Gimnaziju. Dusan Jojic je otisao mlad sa ovog svijeta, ali njegovi ucenici su sacuvali uspomenu na velikog covjeka i Gimnaziji u Bosanskom Grahovu dali ime ''Dusan Jojic – Joja''.  Sredinom 80-ih godina proslog vijeka Grahovljaci su nacinili jos jedan podvig. Izgradili su velelepni dom kulture,dom "GAVRILA PRINCIPA" jedan od najljepsih objekata takve vrste u nekadasnjoj Jugoslaviji. Na jednom mjestu stanovnicima Bosanskog Grahova na raspolaganju su bili : biblioteka, citaonice, bioskopska dvorana, kongresna sala, disko klub i svecani holovi. Objekat se nalazio u samom centru grada, a na platou ispred njega ljeti je bila pozornica, na kojoj se recitovalo, pjevalo i igralo. Gostovali su ugledni knjizevnici, slikari, muzicari, izvorne narodne grupe i, naravno, estradne zvijezde. NEUKROCENA LJEPOTA Bosansko Grahovo je mjesto kojem je Bog podario ljepotu i neprolaZnost. Ogromna prirodna bogatstva, preljepi krajolici i rjetki biseri prirode i danas ovu opstinu cine nesvakidasnjom. Divlja priroda, pomjesana sa pitomom ljepotom krajolika, krasi izletista Borovacu, Satorsko jezero, proplanke Risovca i Uilice, zaravni Velikog i Malog Ticeva. Stanovnici obliznjih primorskih mjesta, koja su od Bosanskog Grahova udaljena svega 50-ak kilometara, u mjestu Preodac izgradili su veliko vikend naselje. Ljeti bi se po cijeli dan kupali u jadranskom moru, a u smiraj dana bi sjedali u automobile i dodlazili na grahovske proplanke, da prespavaju u mirisu borove sume i uzivaju u blagodetima netaknute prirode. ZA SVAKOG PO NEKO MJESTO Najveci broj radnika bio je zaposlen u drvno – preradjivackom kombinatu i preduzecu za uzgoj i eksploataciju drveta. Cijelo mjesto je okruzeno velikim sumskim bogatstvom, pa su Grahovljaci, vise nego iko drugi, sa zadovoljstvom izgovarali slogan - Gdje god nadjes mjesto, tu drvo posadi ... U plodnom livanjskom polju, na prostoru koji pripada Bosanskom Grahovu, nalaze se ogromna lezista treseta najboljeg kvaliteta. Kamioni, prepuni ovog rudnog bogatstva, spartali su po balkanskim drumovima, a strucnjaci iz cijelog svijeta dolazili su u mjesto Crni Lug da izucavaju ovu rudu i pisu naucne studije. Sredinom 70-ih godina proslog vijeka, u Bosanskom Grahovu je otvorena tvornica gornjih dijelova obuce, u sklopu travnickog Borca. Unis je, desetak godina kasnije, otvorio modernu fabriku kuglicnih lezajeva, a u blizini bogatih nalazista glinice radila je najsavremenije opremljena ciglana. Rjetko koji Grahovljak je bio bez posla i svog krova nad glavom . DOSTOJANSTVENO STRADANJE U vremenu poslije drugog svjetskog rata, Srbi i Hrvati na ovom podrucju su zivjeli u ljubavi i slozi. Bilo je mnostvo mjesovitih brakova, kumstava i prijateljstava. Zato je Grahovljacima veoma tesko pao talas gradjanskog rata, koji je 1992. godine zahvatio grahovsko livanjsko podrucje. Na celu opstine nalazila su se dva hrabra i odvazna covjeka, Dusko Deura i Dusko Zeljkovic. Zastitili su svoje mjesto od ekstremnih ''pojacanja sa strane'', odrzavajuci atmosferu brige i tolerancije. Grahovsko – livanjsko ratiste je pune dvije i po godine bilo mjesto na kojem ni za pedalj nije pomjerena linija fronta. Mladici sa ovog podrucja mobilisani su na kninsko, sarajevsko i bihacko ratiste, ostavljajuci svoju mladost i kosti na terenu o kojem su ranije tek ponesto culi. Ali, zato nikog nije bilo da pomogne Grahovljacima u odbrani njihovog mjesta, pocev od jeseni 1994., kada je krenula prva ofanziva hrvatskih trupa. Punih devet mjeseci odoljevali su gorstaci sa ovog podrucja najezdi mnogo vece i opremljenije neprijateljske vojske. Tukli su se sa pripadnicima specijalno obucenih jedinica po planinskim vrletima Dinare i Satora i rovovima iskopanim duz livanjskog polja. Plato iznad sela Crni Lug, na kojem je jedne decembarske noci 1994. izginulo preko stotinu srpskih boraca, postao je svojevrsna Kadinjaca krajiska. Da bi osvojile grad, hrvatske trupe su ga prethodno morale do temelja spaliti. Nijedno mjesto u nekadasnjoj Jugoslaviji nije dozivjelo takva razaranja u gradjanskom ratu, kao Bosansko Grahovo. Spaljen je i preljepi dom kulture. U Bosanskom Grahovu danas nema zivota. Obnovljene su mnoge kuce, ali fabrike ne rade, mladi ljudi se ne vracaju. Postoji osmogodisnja skola, koja je nekada nosila ime ''Gavrilo Princip''. Dom kulture, srusen i nagrizen zubom vremena, stoji kao skelet u centru grada. Tesko da ce se u ovom mjestu jednog dana pojaviti neki novi Dusan Jojic i kazati – A, sad, sreco, svi u Gimnaziju . AUTOR : RANKO 
|
